Priznata
Republika
Hrvatska
Dr. Franjo Tuđman
Hrvatska je toga dana postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je, uz Svetu Stolicu, odigrala bitnu ulogu u njezinu priznavanju te potaknula ostalih jedanaest članica Europske unije da priznaju neovisnost i suverenitet RH.
Priznanje je Hrvatska dočekala u jeku Domovinskog rata, kada je gotovo trećina zemlje bila pod ukupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika, a na svoje je, tog 15. siječnja međunarodno priznate, granice izašla tek nakon šest godina, nakon mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja.
Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, izjavio je te večeri hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u televizijskom obraćanju naciji.
Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je slijedilo nakon njezina proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija, a već idući dan novonastale države uzajamno su se priznale.
Istodobno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991., a prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.). Slijedila ju je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).
Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila u Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama Europske unije.
Dva dana prije EU, 13. siječnja, Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao San Marino.
Nakon što je Hrvatsku priznala Europska unija, tijekom tog 15. siječnja 1992. slijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Australije, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.
Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija.
Zatim su, među ostalima, slijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), SAD-a (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina poslije) te Kine (27. travnja).
Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička Egipat (16. travnja 1992.).
Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala članica Ujedinjenih naroda.
HRVATSKI CENTAR OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE (HCOIE)
Ovo je dio od komentara kojeg smo zaprimili u redakciju HCOIE :
OdgovoriIzbriši"Poštovani Gn. Serdar,
Kakve to prosim lijepo ima veze sa Obnovljivim Izvorima Energije?
Niste li moguće prekršili svoju "nestranačka, Nevladina i Nepolitička udruga" osnivačku povelju"?
ODGOVOR je jako kratak i jasan:
POŠTOVANI GOSPODINE POLLAK,
DA NIJE BILO HRVATSKIH BORACA, MEĐUNARODNOG PRIZNANJA REPUBLIKE HRVATSKE, NEBI BILO NI HRVATSKOG CENTRA OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE.
PAMETNOM DOVOLJNO.
HVALA